SVJESNA KOMUNIKACIJA

06 maj SVJESNA KOMUNIKACIJA

Posted at 10:11h in Mitote @sr by Photokor 2 Comments

Većina naših svađa ne nastaje iz nečijih zlih namjera i skovanih planova, već iz nerazumijevanja i loše komunikacije. Čim se rodimo, počinjemo komunicirati sa okolinom, to se dešava čak i prije rođenja. Svi smo, bilo od roditelja, učitelja, rođaka, komšija, naučili stvari koje nas ograničavaju. To je generacijski utkano u naše živote tako da mi toga nismo ni svjesni. Današnji način komunikacije formiran je još u prošlosti, odavno postoje neki „vladari“, ljudi koji žele upravljati drugim ljudima, manjina koja uz pomoć manipulativnih tehnika obožava kontrolisati većinu. I to rade uspješno, veoma dugo vremena. Stalno se pronalaze i usavršavaju nove metode kontrole, tehnologija je donijela fantastične mogućnosti. Ali osnova dobre i kvalitetne manipulacije je precizno mapirana upotreba riječi i način razmišljanja koji ti nameće da nešto TREBAŠ i MORAŠ. Kad polaziš od konstruisane, moralističke životne filozofije koja koristi ISPRAVNOST I POGREŠNOST, prihvatićeš da pojašnjenja šta je dobro, a šta loše, šta ispravno, a šta pogrešno, uvijek tražiš izvan sebe, od autoriteta. I ako ne obratiš pažnju, postaješ dio izmanipulisane mase, nalaziš se u stalnom nezadovoljstvu i sukobu. Ti „vladari iz sijenke“ uspješno proizvode otvorene i prikrivene sukobe, stalno te uvlače u konflikte, podjele, u proteste i nemire. Ako želiš prepoznati suštinu ovog destruktivnog učenja, potrebno je da se stvarno posvetiš ovom pitanju i uložiš energiju u istraživanje. Povezanost sa svojom intuicijom, samim sobom i svojom sviješću, otvara ti takve mogućnosti. Kurs Intuitivne Transformacije upravo to radi. Nametnuti način razmišljanja, izražavanja i komunikacije je alat uz pomoć kojeg drugi upravljaju našim životom i koji nas odvaja od naše suštine. „Teorija zavjere“ samo je još jedan u nizu ubačenih termina koji su stvoreni za potrebe održanja niskog nivoa svijesti. Jedna od najčešće izgovorenih rečenica u vrijeme koLone je: „Šta, ti sad misliš da su se svi urotili protiv tebe?“ Urota naravno postoji, ali urota manjine. Ti „svi“, tj. većina, samo slijedi postavljeni šablon, mnogi nisu svjesna svojih postupaka. Potpuno je shvatljivo da ljudi od svojih kontinuiranih prepirki ne mogu dići glave i vidjeti da je nebo koje je nekad bilo mnogo „plavlje“, sada sivo, čak i kad je vedro 🙂 . I sve se to dešava u okruženju gdje je normalno gledati film, seriju ili emisiju u kojoj glavni junak ubija ili tuče „negativca“, a mi taj čin pozdravljamo sa ushićenjem jer je pravda pobijedila. A da li je pravda u tim scenama uopšte prikazana?

Pored toga što nismo naučili nenasilno komunicirati, mi međusobne monologe nazivamo dijalogom. Jedva čekamo da ovaj prestane da melje, kako bi smo mi preuzeli mikrofon. Niko nikog ne sluša, glavno je stati na binu i započeti govor. Na kraju svi od toga imamo šupljinu u stomaku i glavi. Kada bi smo pažljivo slušali sagovornike, mogli bi smo nešto i čuti, ovako, mrka kapa. Ipak, bezbroj puta bio sam svjedok kako blage riječi umire čovjeka i zaliječe njegove rane. Kada bi smo se fokusirali na ono što opažamo i osjećamo tokom razgovora, umjesto što na prečac dajemo dijagnoze i prosuđujemo, naši međusobni odnosi bi doživjeli kvantni skok. U to sam se lično uvjerio. Bio sam u situacijama da na napade odgovorim neočekivano za svoje sagovornike – umjesto da uzvratim istom mjerom, ja im pošaljem saosjećanje. Nakon toga, njihova promjena kursa bila je očigledna. Posljednji put takvo iskustvo imao sam prije par mjeseci, na sjednici kućnog savjeta. Dogovarali smo kako da riješimo prokišnjavanje krova i u tim dogovorima koji su svaki čas prerastali u rasprave i svađe, jedna žena mi je iznenada i neočekivano uputila pogrdne riječi. Ja sam je pogledao u oči i izvinio se što sam u njoj izazvao takva osjećanja. U stvari, ja uopšte nisam bio razlog njenoj reakciji, znao sam da su je neke druge životne okolnosti dovele do napetosti koja je u njoj stalno tinjala i bila očita kad god je sretnem. Na toj sjednici je neka moja riječ bila okidač i ona je reagovala. Nastavio sam da joj se obraćam blago. Zbunila se i zaćutala. Uskoro, nekoliko nedelja nakon toga, poslala mi je nekoliko sms poruka i napisala kako se u stvari ona slaže sa svim što sam pričao na tom sastanku…još smo krenuli zajedno razrađivati ideje.

Ali neposredno nakon sastanka prišao mi je drugi komšija i upitao“ Šta ti ono reče ona budala? Šta joj bi?“ Kad sam mu odgovorio da ona nije ništa loše mislila, samo da je nešto drugo jede, odgovorio mi je: „Aha, kako da ne, znam ja takve“.

Naše prosuđivanje, procjenjivanje, konstantno svaljivanje krivice na druge, kao i bježanje od odgovornosti za svoje postupke, koštaju čitavu društvenu zajednicu. Međusobna optuživanja na koja smo naučeni od malena, drže našu svijest zatvorenoj u kutiji. Da bih došao u stanje svijesti gdje mogu stvarno da shvatim i razumijem ljude, bilo je potrebno da prođem kroz bezbroj životnih situacija gdje sam i sam bio komšinica i reagovao slično kao ona. Zahvaljujem se Kosmosu, Bogu, Životu i svim ljudima koji su mi pomogli da dođem do ovih saznanja i bar načnem temu nenasilne komunikacije, shvatim njenu važnost. Nadam se da ćeš se i ti zainteresovati i pogledati se u ogledalo.

Često ne priznajemo svoje nasilje jer ga nismo ni svjesni. Mislimo da nasilje rade drugi i da je ono prisutno samo kad neko nekog fizički ugrožava. Ali isti onaj već pomenuti film koji nam se svakodnevno nudi i okolina u kojoj smo odrasli, naučili su nas i pasivnom nasilju, što je glavni uzrok šaketanja, ubijanja i fizičkog maltretiranja u stvarnom životu. Pasivno nasilje uglavnom se sprovodi preko riječi. Iako mislimo da je način na koji govorimo nenasilan, naše riječi često vode do povrede i bola, bilo drugih ili nas samih. Maršal Rozenberg, američki psiholog, napisao je knjigu „Nenasilna komunikacija“, štivo koje nam može pomoći pri komunikaciji sa drugima i sa samim sobom. Moralističke analize, ti si ovakav, ona je onakva, tračanje, okrivljavanje, ismijavanje, etiketiranje, poređenje… sve to zajedno stvara svijet u kojem se bavimo time kakav je ko, a to potiče nasilje. Analiza drugih je, u stvari, izraz vlastitih potreba i vrijednosti. Rozenberg u svojoj knjizi uči nas nenasilnoj komunikaciji:

„Kako bi smo dostigli obostranu želju za davanjem od srca, potrebno je da usmjeravamo svjetlost naše svijesti na četiri područja:

1. OPAŽANJE

2. OSJEĆAJI

3. POTREBE

4. MOLBA

Prvo posmatramo šta se stvarno događa u konkretnoj situaciji – opažamo šta drugi govore ili čine i šta od toga obogaćuje ili ne obogaćuje naš život. Trik je u tome da budemo u stanju artikulisati to opažanje bez uvođenja osude ili procjene. Jednostavno reći šta to oni rade , a nama se sviđa ili ne sviđa. Zatim kažemo kako se osjećamo kada promatramo to događanje – jesmo li povrjeđeni, uplašeni, radosni, zabrinuti, iritirani…Kao treće, kažemo koje su naše potrebe povezane sa osjećajima koje smo prepoznali. Četvrto, izrazimo svoju molbu u vezi s tim.

Na primjer, majka bi mogla iskazati te četiri komponente svom sinu tinejdžeru na sljedeći način: „Milanče, kada vidim dvije lopte prljavih čarapa ispod stola u dnevnoj sobi i još tri pored televizora , osjećam nervozu jer mi je potrebno više reda u sobama koje svi koristimo. Da li bi htio odnijeti svoje čarape u svoju sobu ili u veš mašinu?“

Ovo nam čak može izgledati komično i ironično, jer ne da nismo u stanju svojim tinejdžerima reći nešto bez osude, već više ne znamo šta uopšte da im kažemo. I to nije zato što su oni tinejdžeri a mi roditelji i što to tako MORA biti, nego zato što neko to želi, isto kao što želi prodati milion „pametnih“ telefona ili povesti rat u bivšoj Jugoslaviji. Porodicu je potrebno razgraditi i sve predati u ruke države. Neko našem društvu nameće takve stvari, a društvo, tj. većina, ne zna da kaže – ne. Nenasilna komunikacija ne odnosi se samo na riječi. Ona se može izraziti i kroz ćutanje, kvalitetnu prisutnost, izraz lica i govor tijela. Kada smo upleteni u kritikujuće, okrivljujuće ili ljutite misli, teško je uspostaviti zdravo unutrašnje okruženje za sebe. Nenasilna komunikacija kao i Kurs Intuitivne Transformacije nam pomažu da postignemo mirnije stanje uma i ohrabre nas da se fokusiramo na ono što istinski želimo, a ne na vlastite i tuđe greške. Takođe, možemo poboljšati unutrašnju komunikaciju i prevesti negativne unutrašnje poruke u osjećaje i potrebe. Naša sposobnost razlučivanja vlastitih osjećaja i potreba može osloboditi depresije. Nenasilnu komunikaciju možeš početi vježbati prema samoj sebi. Kad si nasilna prema samoj sebi, bićeš i prema drugima, zato prioni na posao.

Evo šta Rozenberg poručuje:

„Samoocjenjivanje, kao i (pr)ocjenjivanje drugih (vidi majke ti onoga šta radi), tragičan je izraz nezadovoljenih potreba. Sram je jedan oblik mržnje prema samom sebi. Međutim, mi se možemo izvježbati da prepoznamo kad se prosuđivački obraćamo sebi i da se trenutno fokusiramo na prisutne potrebe. Na primjer, kad se uhvatimo da prijekorno govorimo sebi o nečemu što smo učinili: „Peđa majmune, zar se nismo sto puta dogovorili da ćutiš kad ti je Maja u pms-u, ponovo si sve upropastio 🙂 “ , možemo trenutno prestati sa tim i zapitati se koju nezadovoljenu potrebu iskazujem kroz ovu moralističku osudu sebe. Kad se povežemo sa svojom unutrašnjom potrebom, primjetićemo izuzetan pomak u tijelu. Umjesto srama, krivnje ili depresije jer smo ponovo učinili „grešku“, iskusićemo neke od osjećaja: tugu, razočarenje, strah, žalost…Priroda nam je darovala te osjećaje da bi nas podstakla na akciju traganja i dostizanja onoga što nam treba i što cijenimo. Uticaj ovih osjećaja temeljno je drugačiji od izolacije koju uzrokuju krivnja, sram i depresija. Tugovanje je proces potpunog povezivanja sa nezadovoljenim potrebama i osjećajima koji nastaju kada se ne ponašamo kako želimo. Nakon procesa tugovanja krećemo sa opraštanjem sebi. Važan vid suosjećanja je biti sposoban empatijski prigrliti oba dijela sebe – onaj dio koji je požalio zbog nekog postupka iz prošlosti i dio sebe koji je tako postupio. Proces žalovanja i opraštanja nas oslobađa i usmjerava prema rastu i učenju.“

Na ovom linku je besplatna knjiga Nenasilna komunikacija u PDF.

I kao što već piše u jednom od prethodnih tekstova koji govori o našim mislima i emocijama, samoposmatranje je nešto što ti može pomoći i u procesu stvaranja nenasilne komunikacije. Svi smo mi manje ili više u nekom neslaganju sa okolinom, neko sa mužem, neko sa djetetom, komšijom, roditeljima, samim sobom. Ali ne moramo se zbog toga biti i svađati, pokušajmo promijeniti postojeće obrasce razmišljanja i izražavanja. Sigurno si više puta čula ili izgovorila rečenicu – „ Ma znaš šta hoću da kažem!“ Niko ne može znati šta ti hoćeš da kažeš osim tebe. Mi čujemo šta neko izgovara, a ne šta neko misli, zato je potrebno precizno izražavanje, bez elemenata manipulacije. I ti si sada tu, na ovom mjestu i čitaš to što čitaš kako bi naučila ovu vještinu.

Ustani, uradi pet čučnjeva,

ispravi ramena, glavu gore,

naglas izgovori tri puta zaredom

SREĆNA SAM, SREĆAN SAM, SREĆNA SAM

i nastavi sa radom na sebi…