01 jul SVJETLO SVIJESTI
Svako ko krene postavljati sebi pitanja, postaje istraživač. A istraživači uvijek otkrivaju nove stvari, nova saznanja, postižu nova dostignuća, čak im se znaju desiti lucidni momenti – dožive prosvjetljenje. Najuspješniji tragatelji dobiju i nagradu – dolaze do blaga koje im donosi sreću i radost. A to blago je svijest.
Neko na taj put krene iz radoznalosti, neko iz dosade, nekog nagovori prijatelj, a nekog natjera nevolja. Ove koje natjera nevolja, postaju istraživači za primjer. Oni po pravilu kopaju najdublje i dopiru do najvrjednijih eksponata. Oni nevjerovatnom brzinom savladavaju najtvrđu glinu i sa lakoćom razbijaju kamenje i stijene ispod kojih su ćupovi i kovčezi. Njima to otkopano blago bukvalno spašava život.
U ovom tekstu predstaviću vam jednog istraživača kojeg je nevolja natjerala da uzme lopatu i krene da kopa. To je pisac koji kao i mnogi drugi umjetnici voli da se prepušta čarima raskalašnog života u kojem važnu stavku čine razni opijati, u njegovom slučaju, alkohol. Naš junak se u toj mjeri prepuštao alkoholnim čarima, da su mu ta fantastična zadovoljstva oduzela sposobnost hodanja. Alkohol mu je oštetio nerve i on u jednom trenutku nije više mogao na noge. Ali…
Ali tad u tom odsutnom momentu, nevolja mu je gurnula lopatu u ruke i on se prihvatio rada. Shvatio je kako je samog sebe doveo do paralize i kako jedino samom sebi može pomoći. Sve što je radio u danima i mjesecima svoje potrage za blagom, zapisivao je. Ovo je par kratkih odlomaka iz njegovog dnevnika. Nadam se da će nekog od vas ovo štivo motivisati da postane istraživač i prije nego što ga na to natjera nevolja.
”Ležao sam nepokretan, uglavnom gledao u sopstvena stopala. Pratio sam kako iz dana u dan postaju sve življa. Osećao sam svakodnevno kako se u nogama nešto ipak dešava. To je bio dobar znak.”
”U 12 i 30 krenuo sam u šetnju. Sve te iste sporedne ulice koje poznajem godinama, i zato sada u njih ne zalazim. Izbegavam ih. Pošto sam drugačiji, sa štapom sam, sada više volim da hodam po širokim trotoarima i gledam trolejbuse kako prolaze pored mene, u ulici Vojislava Ilića. Nekad sam se trkao s njima, i čak sam često uspevao da budem brži, na uzbrdici pored igrališta F.K. Sinđelić. Ali sad polako. Sad sam u drugačijoj brzini. Sad sam u sporosti. Što je isto brzina.”
”Hodao sam dugo i počela su opet da me bole stopala. Hodao sam bez problema, ali taj bol dođe iznenada, i onda se prenosi dalje uz telo preko nogu do glave. Dalje i ne može. Na kraju bole samo tabani i glava. Glava i tabani, dve važne stvari. Glava da smisli gde i kuda, tabani da te odvedu tamo. A pošto je moja glava kriva za sve to, ja dajem glavu za nove tabane. Bez razmišljanja.”
”Sipam vodu u vruć lavor i gurnem stopala unutra. Grejem nerve, utopljavam ih, mišići se opuštaju, i onda masiram tabane. To mi prija. Ali to nije dobro za nerve, toplota ih umrtvljuje. Noge su u vrućoj vodi već desetak minuta. A to baš prija nogama. Sokovi u njima su sve ukusniji, stopala se razgaljuju, a ni ja u takvim trenucima ne mogu misliti ništa loše. Pažnja prema telu donosi samo dobro raspoloženje. Voda u lavoru se polako hladi, postaje sve hladnija i mutnija, noge su razigrane, i sada su u centru moje pažnje. Stvar je gotova.”
”Uhvatio se led na trotoaru u 12 i 40, klizavo je, ali ne mogu da se klizam, ne mogu da se opustim i napravim dva-tri koraka i malo otklizam. Nema više toga. Stajem svakim stopalom, čvrsto zgazim, koliko mogu, sav ukočen, prolazim pored cvećare, i iz te radnje posmatra me jedna devojka, prodavačica. E pomislih, još mi samo gledalac treba. I, sa tog zaleđenog dela, ukoračim u sneg, dubok do članaka. Tu nije klizavo. Tu sam sigurniji. Tu mi ni štap ne treba. I nosim ga u ruci, ne potpomažem se s njim. Nemam više nikakav osjećaj prema štapu, ni stid, ni da je to nešto čime mogu da se zanimam u hodu, sad ga nosim kao bilo šta drugo. Kao kapu, kao novčanik, kao cipele. U stvari, kao kapu i novčanik. Da, jer ipak, cipele su posebna priča. Ali sad bolje hodam, sada to vidim.”
”U 18 i 30 vrtoglavica, loša hrana, loš život, umor, bol u stomaku, mučnina, bol u nogama, bol u glavi, otrovi, pun sam ih. Onda se prisetim bolnice i stacionara, koliko znojenja, grčeva, kriza, bolova, povraćanja, koliko muke da se telo oslobodi toga, koliko truda u telu, i koliko borbe, a da te niko nije ništa ni pitao, jer tu nikakvih pitanja i nema. I sada opet, od ko zna čega. Otrovi su svuda, ili skoro svuda. Od ko zna kada. I ono što sam naučio, da, naučio sam: ne čekaj da to prođe, nego ti prođi kroz to! Ti pogledaj to, i uđi slobodno, i takav, kakav god da si, prođi kroz to, kako god da to izgleda, samo uđi i hodaj kroz to. I izlaz je tu. Ne čekaj ga, videćeš ga! Tu je!”
Kao što su neki od vas primjetili, naš junak je u svakom od ovih kratkih odlomaka poentirao bar jednom rečenicom. I ti poeni su ga digli na noge, oporavili ga. A u posljednjih nekoliko rečenica, objasnio je gdje se nalazi” magija”.
Kurs Intuitivne Transformacije, služi ti da se podigneš na noge, kao što je našem junaku poslužio stacionar i sanatorijum u kojem je boravio. Za nerve ne postoje farmaceutski pripravci i proizvodi, ni čudotvorni lijekovi. Tu su vitamini, jaka volja i upornost. SVIJEST.
Kurs Intuitivne Transformacije daje ti ”vitaminsku” podršku i smjernice, ostalo radiš sam. A što je najvažnije, ne čekaj nevolju, već na vrijeme upiši i sa zanimanjem prati kurs, budi vrijedan student i nevolje će da se sklanjaju od tebe kao vampiri od bijelog luka.
Ako se pak nadaš da ćeš do ćupa sa blagom doći ne uzimajući lopatu u ruke već koristeći Aladinovu čarobnu lampu, neka te na tom putu prate sve vile i vilenjaci ovog svijeta.
No Comments