21 jul Lanac
Pored svoje kućice, svezan, na kratkom lancu, pas kopa rupu prednjim šapama.
Kraj juna je, napolju trideset i pet stepeni.
Njegova sklepana kućica čiji krov je obložen aluminijskim grafičkim pločama,
sva je na suncu.
Unutra je pakleno.
Kućica pravi sjenku, stvara malo hlada.
Pas na tom mjestu, u sjenci, kopa sebi rupu.
Na trenutak zastane, jezik sa kojeg curi slina obješen mu je do zemlje, ubrzano dahće.
Kratko se odmori, a zatim nastavlja posao.
Lanac mu ne dopušta da ide dalje od kućice, dalje od njene tanke sjene.
U pauzi između dva kopanja, pogledi nam se susretnu.
Gledamo se, i znamo, osjetimo da smo u istom položaju…
da obojica nešto kopamo, da tražimo malo hlada, da nas obojicu prži neko jako sunce, i da i mene i njega neki lanac steže oko vrata.
Sjedim u autu ispred semafora i gledam svezanog psa u ograđenom dvorištu.
Nije tužan, ni ljut, izgleda kao da mu je sve svejedno. Jedino ta rupa… da mu je da iskopa malo dublju rupu pa da legne u nju, jer dole u zemlji je svježije. To je jedino o čemu razmišlja. Jedino o čemu sad razmišljamo nas dvojica;
da nam je samo malo dublja rupa u zemlji.
Upalilo se zeleno svjetlo, dao sam gas, krenuo, i u istom trenutku pomislio:
a da potrgamo lance?
No Comments