01 mar BUĐENJE
Sve je ravno, poznato, uobičajeno – krenula si na posao, kao i svaki drugi dan, ušla u prevoz, voziš se dobro poznatom rutom, izađeš na svojoj stanici i užurbano se spuštaš dalje niz ulicu. A onda, odjednom, primjetiš kako si lagana, umjesto da hodaš ti skakućeš, odvajaš se od zemlje, skokovi su sve duži, i sve viši, počinješ da letiš. Šta je sad to? Kako je to moguće? Sve ti se razbistrilo, u jednom trenutku čitav svijet vidiš kao na dlanu. Precizno, jasno i lucidno. I tačno znaš koje je tvoje mjesto, koji ti je zadatak na Zemlji i kako da ga obaviš. Ti stvarno letiš , sve si bliže Suncu. Vinula si se u vazduh i gledaš ljude ispod sebe, sićišne, izgubljene. Vidiš kako poneko pogleda u nebo i kao da shvati, ali ubrzo spusti glavu i nastavi po starom. Ti si sada gore, iznad tih ljudi, iznad svojih nedoumica i problema, iznad same sebe, tvoja krila nose te na sve veću visinu. Ploviš u čistoj svijesti, pokreti su ti lagani, misli bistre i jasne, bez straha, bez griže savjesti, bez bijesa – radosna si. Sve do trenutka kad shvatiš da kasniš na posao. Odjednom, „realnost“ te naglo povuče dole i ti padaš na zemlju uz strahovit tresak, neposredno pred vrata biroa u kojem radiš, pored istih tih ljudi koji svakodnevno ponavljaju iste radnje. Tvoj let je prekinut! Ali ipak, nešto ti je kvrcnulo u glavi – probudila si se.
Probudila si se iz dubokog sna koji traje čitav život. Progledala na jedno oko. I sad škiljiš, polako shvataš da nešto nije u redu, ali ne znaš šta. Na jedan trenutak , samo jedan mali lucidni trenutak sve ti je bilo jasno, vidjela si sve bez ikakvih tajni, a onda se opet saplela u „realnost“. Jedinu moguću realnost koju možeš zamisliti. Polako otvaraš i drugo oko i opet vidiš sve te ljude na ulici. Neki od njih isto kao i ti primjećuju da nešto nije u redu, ali ni oni ne znaju šta ih ograničava, šta ih drži u zatvorenoj kutiji. Vide da je sve ukrivo, da nije kako treba, da može bolje, i oni žele promjenu, htjeli bi da lete, i oni su kao i ti osjetili da mogu, dosta im je udaranja u zalupljena vrata. Ta vrata su nekako uvijek tu pred nosom. Ne daju dalje. Ne možeš kroz njih. I svi zajedno vrtimo se u začaranom krugu. Ali možda ne baš svi?!
Buđenje boli, ljuta si na sve oko sebe, nervozna, strah te je, šupljina u grudima je duboka, želudac se grči. Ipak, tvoj dugi košmarni san je prekinut. Taj kratki let i pogled odozgo više ti ne izlazi iz misli, ne da ti mira. Hoćeš opet da osjetiš tu slobodu, da vidiš istim očima, da ponovo poletiš. Želiš ispraviti sve nepravde, od one prve, kad si bila mala, kad su vikali na tebe, a ti nisi bila kriva, želiš da sve bude drugačije, da se ne svađaš, da osjetiš mir, radost, sreću. Ne na kašičicu i samo u nagovještaju, kao do sada, nego svakodnevno …na veliko, na ćupove, na galone, na cisterne. Vidjela si da je let moguć, ali krila su se istopila i nešto te drži čvrsto prikovanu za zemlju. Ne znaš kako da se ponovo vineš. Na ulici si, tražiš promjenu, tražiš prava, bolje društvo, bolji posao, zatvor za zločince, kaznu za pohlepne, pravdu, zdravlje, istinu, ljepotu, iskrenost – tražiš ŽIVOT. I prvo kucaš na vječno zalupljena vrata, pa lupaš, udaraš, ali ne više nosom, već šakama, kreneš da se boriš, da protestuješ, da zhtjevaš, da vičeš, praviš galamu, razvaljuješ. I svi oko tebe sve su glasniji. Svi viču. Zahtjevaju. I zajedno grabite ka cilju. I rušite nepravdu. Juriš za slobodu. Svi u napad, svi u borbu!
Ali avaj, umjesto slobode, samo još jedan pad. Još jedan udarac u zatvorena vrata. Ovaj put još bolniji. I tvoji roditelji su doživjeli to isto. I roditelji roditelja. Oni još i više, oni su ratovali sa puškama u rukama. I oni, i đedovi, i prađedovi, svi su bili u ratu…to možda i tebe čeka, ako treba ratovaćeš i ti. Nećeš osramotiti svoje pretke. I tu je patnja. I jad. I šta sad?
Gore sam opisao tvoj sadašnji i moj prošli život. Jer moj život se promijenio. I ja sam, isto kao i ti, nakon prvog leta još bezbroj puta jurišao na vjetrenjače, udarao u zemlju. I još udaram. Ali svaki novi udarac je sve blaži. Sa svakom naučenom lekcijom teret koji nosim postaje sve lakši. I kad sam nakon stotridesetpetog udarca napokon shvatio, prestao sam ratovati, svađati se i ispravljati krive Drine. Fokusirao sam se na tokove vlastitih misli i postupaka, počeo mijenjati sam samog sebe. I uskoro, nakon promjene svojih navika i uvjerenja, promijenio se i tok mog života. Jedna za drugom, pojavljivale su se nove, drugačije situacije i novi, drugačiji ljudi. Od tih ljudi i iz tih situacija, učio sam i još uvijek učim i primjenjujem. Sve se promijenilo i dalje se mijanja. Nekad sam mislio da bolest dolazi sama od sebe, da su moje mogućnosti ograničene na zadate funkcije i određene okvire, da moram raditi što rade i drugi, da se moram uklopiti u četvrtaste šablone bez odstupanja i krivih linija. „Normalnost“ mi je nalagala da ne iskačem iz pravila. Da prelazim na zeleno, da čekam na crveno. Slušao sam „stručnjake“ na položajima, ali nakon buđenja sve se rastvorilo i rastopilo u novoj realnosti koja je kao plima potopila tu „normalnost“.
Znam da ćeš ovaj tekst zaboraviti čim prstom pređeš po ekranu, ipak dok ga čitaš, osjećaš da je istinit. Sutra ćeš, u prolazu, čuti nešto slično od svog kolege, brata, frizerke… to će te podsjetiti. Zatim ćeš pročitati knjigu koja drugim riječima govori opet ovoj istoj temi. To će ti biti već malo čudno. Onda ćeš upaznati nekog ko zrači, ko je miran, pitaćeš ga – šta mu je? I korak po korak, približavaš se pisti. Zato budi spremna, kontrola leta primjetila te, na čekanju si. Tvoji motori su spremni, nebo je čisto, vrijeme je bistro. Ne okljevaj, prati svoje osjećaje, slušaj svoje tijelo…kreni – SAD!
NOVI LET
Peđa Vujović
No Comments