03 jan BALANS I RAVNOTEŽA
Svi smo različiti i ako uopšte možemo, do ravnoteže dolazimo na različite načine. Neko se potpuno posveti određenoj ishrani i ni po koju cijenu ne stavlja usta „nepropisnu“ hranu, neko meditira ili se moli sve dok mu ne utrnu ruke i noge, a neko izleti na teren trči i trenira dok mu duša ne izađe na nos. A da li na taj način postižemo unutrašnji mir i ravnotežu?
Pošto živimo u urbanoj džungli prepunoj elektronskog smoga i društvenom sistemu žednog krvi svakog živog stvora na zemlji, da bi došli do balansa potrebno je prvo da pređemo Vernovih 20.000 hiljada milja, a da se pri tome pazimo ajkula, „kitova ubica“, sabljarki, ježeva i meduza. Nipošto ne smijemo zaranjati ili izranjati prebrzo i ići preduboko, jer pritisak kojem smo konstantno izloženi može nam lako polupati, i bubne opne, i očne jabučice, i moždane vijuge.Toliko smo uronjeni u svakodnevnicu da u momentima kad se dočepamo malo vazduha gore na površini, i ne stignemo da se pitamo šta je to ravnoteža? Ipak, svako od nas podsvjesno vapi za harmonijom, balansom i mirom u duši. Maštamo o nekom idiličnom mjestu na rubu civilizacije, dovoljno blizu i dovoljno daleko – da smo jednom nogom tamo, a drugom tu, u gradu.
Ali kako doći do tog cilja kad djeca traže nove patike i novi ajfon, kad školska oprema, knjige, školarine, struje, grijanja, infostanovi, računi, klinci palci, koštaju i više nego što zarađujemo? Nekad uspjemo da „iskuliramo“ i tada je sve „ok“ – možda za neki praznik ili godišnji odmor, ali to je rijetko i relativno, jer život nam i u tim kratkim pauzama prijeti i drži spreman čekić iznad glave. U svakom trenutku samo jedna „strašna“ misao ili riječ mogu nas dovesti do novog udarca. Pa čak i ako na prvi pogled taj udar s lijeva, ili desna, ili odozgo, primimo dobro, kasnije nas dočeka naplata kroz neku zdravstvenu tegobu jer tijelo čini što najbolje zna – skreće pažnju na sebe i opominje nas na promjenu. I mi se onda opet sjetimo svega onoga sa početka teksta – zdravog života, meditacije, zdrave hrane, trčanja i upremo kao blesavi u neku od tih aktivnosti. Kad se razbolimo i prepadnemo, onda poželimo da nam je ona oaza koju zamišljamo na Staroj planini ipak malo bliža i niža, i shvatimo kako nam dobro dođe i Tašmajdanski park u kojem sjednemo na klupu i gledamo kučiće koji trčkaraju u prostoru ograđenom samo za njih.
Šta činiti i kako se iskobeljati iz ovog prokleto dizajniranog novog doba? Reci nam ti Predraže, jer mi nismo ni Buda, ni Dalaj Lama, ni Isus, ni dragi Alah, već smo obični ljudi, podložni kvarenju i buđi. I kako preteći u uslovima koji nisu pogodni za sreću i radost već za neprekidne, vječne izazove? Nama je rečeno da kad god se nađemo u problemu, da samo dišemo i sve će proći… ali iako padamo u nesvijest od sumanutog disanja i viška kiseonika, problem još uvijek ne miče s mjesta, a osjećanje postignuća i boljitka je nula. Šta da radimo dragi Peđa, spasi nas ako boga znaš?
Prevelika težnja za postizanjem zadatih ciljeva dovela nas je do toga da smo sebe i svoju vrijednost izjednačili sa postignućima u životu. I da bi smo i dalje vrjednovali sami sebe, mi smo primorani da nižemo postignuće za postignućem. Onog trenutka kad prihvatimo činjenicu da bez i jedne jedine pobjede u životu, naš život ipak ima svoju vrijednost, tad smo stvarno pobjedili. Tada smo došli do centra svog bića u kojem leži istina i unutrašnji mir. A da bi smo došli do toga potrebno je da se oslobodimo autopilota, tj. sistema, koji nas vodi iz jedne krajnosti u drugu. I kad se u svojoj četrdesetoj nađemo na jednoj od bezbroj tradicionalnih žurki okruženi alkoholom, džointima i zaglušujućom muzikom, to nam je prilika da se zapitamo gdje nas to, sve zajedno sa našom dječicom, vodi taj autopilot i na kakve još urnebesno – fantastične zabave će nas odvesti… da li ćemo i iduće godine biti sposobni da se opet opijemo i naduvamo za pamćenje, a da nas pri tome ne strefi šlog ili nešto slično? Zato ovog trenutka prihvatimo mogućnosti promjene koja nam se svakodnevno nudi, i počnimo živjeti sa umjerenostima umjesto krajnostima. Tako ćemo privući unutrašnji mir, stvoriti mjeru u svemu, pa i u onim dobrim stvarima. Jer mjera je ta tajna života, tako jednostavna, a tako nedokučiva.
Svako od nas posjeduje neke vrline, ali ako smo previše vrloviti, ljudi počinju da se lijepe za nas, ili mi za njih, i opet dolazi do blokade. Odlučnost je vrlina, ali odlučnost bez mjere može postati tvrdoglavost i ograničenje. Zato je pored odlučnosti potrebno razvijati i fleksibilnost i biti otvoren za sve mogućnosti. Umjerenost i mjera su, dakle, ono za šta možemo uvijek da se uhvatimo. Biti umjeren čak i u situacijama kad je ispred tebe najslađi obožovani kolač, znači biti zdrav. Ako nemamo mjeru, možemo je naučiti. Održavanje balansa i ravnoteže, širenje svijesti i boravak u prirodi, svakodnevni su zadaci koji zaslužuju da nam budu u fokusu. Kada pazimo na svoje misli, jedemo mozgom a ne očima, kad smo fizički aktivni i svjesno ulazimo u meditaciju ili tihovanje, i kad zamolimo višu svijest da nam prenese svoju mudrost, na dobrom smo putu. Naći mjeru u svim aktivnostima koje radimo, izbaciti sve ono što nam škodi, a vrlo dobro znamo šta nam sve smeta i ometa vlastiti razvoj, to je početak ispunjenog života dragi moji suzemljani :).
Pa izvolite, kliknite na link i krenite u novu avanturu. Ko ne proba, ne zna.
Ko ti prvi padne na pamet, pošalji mu ovaj link, sigurno će mu dobro učinjeti.
No Comments