PRVI KORAK

Postaviću ti jedno prosto pitanje, na koje možda ipak nećeš znati tačan odgovor.

Osam pčela sletilo je na veliki komad sočne lubenice. Tri su odlučile da ipak polete na susjedni mirišljavi cvijet. Koliko pčela je ostalo na lubenici?

Ako tvoj odgovor glasi da je broj pčela koji je ostao na lubenici – pet, odgovor je pogrešan. Ostalo ih je osam. Zašto?

Zato što odlučiti nešto i to konkretno uraditi su dvije potpuno različite stvari.

Konkretna djelovanja, a ne razmišljanja, temelj su prave promjene. Koliko puta si razmišljala da doneseš neku odluku? Koliko puta si odlučio da nešto uradiš, ali to ipak nisi uradio? Nikad ne dođe do tog prvog koraka u onome što želiš da realizuješ. Od prestanka pušenja, pa sve do promjene načina života ili preseljenja u prirodu. Koliko me samo ljudi pitalo prodaje li se neki komad zemlje na Staroj planini. Koliko me poznanika upitalo da li oni mogu kupiti nešto u blizini moje kuće. Ali još uvijek niko od njih nije nešto konkretno učinio i poduzeo. Svi se vrte u krug godinama, kako vrijeme prolazi sve veći broj ljudi staje u red i prijavljuje se na kviz sa vječno istim, samo jednim pitanjem i onim obaveznim eh na kraju. I upravo zbog toga oni ne svjedoče o promjenama u svom životu, jer još uvijek rade iste poslove, uporno pričajući kako će jednog dana doći na selo, tamo kupiti komad zemlje i zasaditi svoj krompir – jednog dana! Oni su uvjereni da je život na selu kvalitetniji od života u gradu, ali uvijek se opravdavaju nekim razlogom koji im ne dopušta da se pomaknu s mjesta i urade taj prvi korak. Jedna od najvećih prepreka na tom putu je čekanje. Čekanje pravog momenta, prave prilike, pravog trenutka… Svi misle da imaju vremena i da kad dođe vrijeme da će se pokrenuti. Ali to vrijeme ne dolazi.

Takođe, nebrojeno ljudi me je pitalo za savjet po pitanju zdravlja. Mjesecima, godinama, neki čak i decenijama vuku svoje hronične boljke koje bi se mogle relativno brzo riješiti promjenom navike, ali iako su dobili konkretne savjete od mene, boljke su i dalje tu, jer stare navike čvrsto drže konce u svojim rukama i ne dopuštaju im da udahnu svježeg vazduha koji bi im promjenio kvalitet života. Muče se u samodestrukciji, samosažaljenju, ljenosti, strahu, isključivosti ili u bilo kojoj drugoj, sličnoj vibraciji. Prije pet dana me zvao drug kojeg nisam dugo čuo. Sjetio me se kad su mu doktori rekli da mora uzeti jače kortikosteroide kako bi smanjio simptome astme. Drug kaže da ne želi više ići kod doktora i ne želi da pije ljekove. U našem razgovoru se ispostavilo da koristi pumpicu i „samo“ još neke lijekove za pritisak. Tražio mi je neki preparat ili čaj, poslaće svoju adresu da mu pošaljem poštom nešto za njegov problem. Odgovorio sam mu da može dobiti odlične trave koje pomažu kod plućnih problema, ali da je ipak neophodno da promijeni neke navike, nabrojao sam i koje. Nakon toga nije mi poslao adresu niti se više javio.

Ipak postoje i oni koji su uradili taj prvi korak. Na ovom linku su doživljaji i svjedočenja onih koji su se pokrenuli i oni ti mogu biti inspiracija da i ti korakneš. Ja sam takođe jedan od tih koji se pomjerio s mjesta. Kad se pokreneš, koraci se sami nižu.

Šta god da je u pitanju, o čemu god razmišljaš, samo zakorači. Ništa se ne mijenja dok se mi ne promjenimo i učinimo nešto konkretno po tom pitanju. Najveća zabluda je čekanje onog sutra koje već dugo traje. Ali i jedan mali pa i najmanji konkretan korak, mogao bi značiti veliku promjenu.

https://www.pjphototherapy.com/prodavnica/